Ponekad se jednaostavno ne zaš čemu više čuditi.
Kada shvatiš da je sve bila samo nekakva iluzija. Neka potencijalno dobra priča. I ništa više.
Kada shvatiš da sve one dane koje si izdržala jedino tako što si mislila da netko negdje misli na tebe, ta osoba nije mislila.
Kada si brojila dane do ponovnog susreta..

Ma bila sam najbolja! Ni suzu nisam pustila. Ni najmanju suzicu. I nisam čak niti objesila svoje lice u onu jadnu tužnu grimasu.
I to me najviše čudi. Kako mi je to pošlo za rukom, meni najvećem pekmezu na svijetu?
Kada mi je nonšalantno rekao da mu se ne sviđam "draga prijateljice".

E pa onda si nađi drugu prijateljicu!

I tako. Posjekli su mi stablo. Nestala mi ljubav koje čak nikada nije niti bilo. Kakva zabluda...

Ali, stablo će narasti novo, ja idem dalje....
I tako to ide. Život.

I tako, od danas više neću brojati.
Od danas mu se više neću javljati.
ne od sutra niti od prekosutra.
Od danas.
Od sad.

Les adieux! :)

Osjećam se užasno.

Vrijeme mi samo izmiče, curi, leti...odlazi u nepovrat.
Gubim vrijeme.
To je najbolji opis moje trenutne situacije.

Nemam volje ni za što. Svaki dan isto.
Imam osjećaj da sam potpuno luda.
Želim se samo probuditi i biti opet ja.

Kao da sam potpuno izgubljena. Ne znam na koju stranu krenuti. Previše je toga. Apsolutno sam neorganizirana.
I ne znam što znači moj život i to za što se trudim. Zapravo se više ne trudim. A dani mi prolaze i sve će doći brzo, prebrzo. A ja samo želim napraviti sve najbolje što mogu.
Uvjerena da u tome neću uspjeti samo gubim vrijeme na gluposti. I ako ovako nastavim niti neću uspjeti. Gubim vrijeme na sve strane.
Nisam normalna.

I uvijek kažem "od sutra! od sutra!"
A sutra
opet ista priča kao prekjučer, jučer i danas....

Toliko puta u svojoj glavi pričam sa tobom
a onda kada imam priliku da uistinu pričam s tobom, ne želim brbljati bezveze i sve što sam ti htjela reći zaboravim... I tako dragi, hoćemo li izdržati do ljeta?



A htjela sam ti reći kako je nebo plavo i kako je toplo.
I kako sve izgleda ljepše ujutro.
I kako svi oko mene prekidaju.
Drugi pak nešto faćkaju..


Htjela sam ti reći
da više ne moramo ni govoriti

ti si uvijek u mom srcu.

Nikako mi nije jasno zašto mi ljudi toliko čeznemo i težimo za uspjehom? Pažnjom? Priznanjem?
Zašto jednostavno ne možemo bi ti to što jesmo i jednostavno živjeti ne razmišljajući o tome hoćemo li dobiti makar sitnu pohvalu ili priznanje za naš trud ? Jesmo li zbilja toliko nesposobni za prihvaćanje našeg života takvim kakav je i za prihvaćanjem sebe samih?
Zašto jednostavno ne možemo biti malo više zahvalni za ono što imamo?

Život uopće nije kompliciran.
Stvari u životu su zapravo vrlo jednostavne. Mi smo ti koji ih čine kompliciranima.

Najviše ne volim kada me netko pita za savjet. Očekuje od tebe da se praviš pametna, u 97% slučajeva kažeš nekakvu nevjerojatnu glupost, i Bogu hvala ta osoba te ne kraju uopće ne posluša. Svejedno. Iritiraju me pitanja "a što bi ti napravila?"

Ja bih zakomplicirala i najjednostavniju stvar dok mi se ne bi zavrtilo u glavi od kompliciranosti. Onda bih sjela i kukala kako je moj život kopliciran (činjenica koja je od istine udaljena svjetlosne godine). A kada bi mi dosadilo da kukam sama onda bih našla prikladnu žrtvu da njoj kukam. A ohrabrena mojim kukanjem i ta sirota osoba bi počela zdušno kukati. I to bi vam odjednom postalo veliko kukukukanje.

Pitam za savjet ali ga rijetko poslušam, na kraju napravim kako je meni draže (a to se u većini slučajeva pokaže kao potpuna suprotnost onom dobronajmernom savjetu) i na kraju se opet osjećam loše jer sam zacijelo trebala postupiti drukčije.

I sada. I kao trebala sam odaaavno prekinuti prijateljstvo sa dotičnim gospodinom X. Nisam jer mi se tako svidjelo. I sada ima onih koji misle da je to proizvod mog niskog samopoštovanja, ima ih koji misle da je to proizvod moje ludosti i gluposti a ja vam kažem; život je samo jedan. Ionako svatko brine ponajviše samo za svoju vlastitu guzicu. Ionako će sve te drage osobe već za godinu dana (čak i prije) zaboraviti ono što ste im pričali, pa čemu onda ne poslušati sebe (pa makar to u njihovim očima izgledalo kao najveća glupost)?

I tako još 132 dana...

Od onog famoznog petka kada sam ga prvi put vidjela nisam mogla prestati razmišljati o njemu.
Iste sam se sekunde bila pretvorila u Sherlocka.
I naravno...saznala da dolazi iz grada koji je 1400 km daleko.
Pa sam odlučila da sam ja skroz naskroz luda (jer stvarno nisam normalna, pa zar samo jedan jedini put vidim nekog i već se zaljubljujem???!!! A osim toga, ni ne znam do kada ostaje i molim te... 1400 km!) pa sam ga odlučila ne više vidjeti; zatvoriti se u svoju sobu i čekati da on nestane kao što je i došao i nastaviti sa svojim mirnim životom, sa kojim sam do tada bila upravo savršeno zadovoljna.
I da znate da sam to i realizirala. Tjedan dana su zavjese bile strogo navučene preko mog prozora (koji gleda na cestu kojom je on svakodnevno prolazio), sjedila sam za stolom i bavila se kreativnim radom i slušala glazbu i naprosto se nisam usudila pogledati kroz prozor. I bila sam sretna. I smijala sam se samoj sebi i svojoj ludosti.
A moram priznati i gorku istinu.
Iako sam cijeli tjedan živjela u svom osobnom samostanu svo sam vrijeme sanjarila o tome kako bi bilo da su okolnosti bile drukčije, da smo razgovarali. Imala sam neki lud osjećaj da voli stabla. I u glavi sam imala posve razrađen plan kako bih ga ugrabila i pokazala mu moje najdraže stablo.

I prošao je tjedan.
I ja sam već bila uvjerena da je on otišao i da je opasnost da se moj život okrene naopako posve iščeznula.

A onda je stigla nedjelja.

Sunčano toplo jutro.
Otišla sam van prošetati svog psa.
Već smo se bili vratili iz šetnje i stajala sam ispred kuće kada je moj pas odlučio da je baš to pravo mjesto i vrijeme za obavljanje nužde.
I što da sam drugo mogla, pa ne mogu ostaviti (oprostite mi na izrazu) govance pred vratima.. Pa sam kao svjetska građanka progutala svoj ponos i pokupila ga vrećicom.
Sve bi to bilo posve normalno i do danas bi već ta scena bila izbrisana iz mog pamćenja da se nije dogodilo nešto upravo...smiješno...

Dakle, držim ja vrećicu sa psećim govancem i razmišljam o tome kako sad moram otići cestom niže do smeća i otarasiti se te "sramote", kadli čujem neki muški glas ali ne uspijevam razaznati značenje riječi jednog stranog jezika.

Okrenem se
i doživim infarkt.

On stoji na cesti i smiješi se.
Ja jedva dolazim do zraka.
Čini mi se kao da postajem netko drugi, netko drugi progovara iz mene:
"Molim?"
"Rekao sam: kako lijep pas"
"hehe" već sam sva crvena u licu i blesavo se smijuljim.
I tako mi započinjemo razgovor o životinjama, a ja svo vrijeme držim inkriminirajuću vrećicu u ruci i gestikuliram i mašem s tom vrećicom amo-tamo. Da. Bravo ja! XD

I tako on odjednom pita
"Ideš li u šetnju?"

Drugi infarkt.
I opet netko drugi kroz moja usta protisne "Da."

I tako ja opet odem u šetnju. I usput bacim ono govance u smeće.

Nastavit će se...

U utorak je nanovo bila kriza.

Ja upadnem u tu krizu i onda više nisam ni u što sigurna. Prvo i osnovno, postane mi zbilja jasno da nije zaljubljen u mene. I tada ga mrzim jer ne znam što mu to sve znači?! Komunicirati sa mnon sa 1400 km udaljenosti (ah, blagodati tehnologije... ) i to već gotovo sedam mjeseci... Učestalo me nazivati "svojim anđelom" (kako slatko! ). I uz to mi govoriti još neke stavri koje baš nisu za javnost. Ponekad imam osjećaj kao da smo u vezi ali se oboje pravimo da nismo. Npr. kada mi pošalje nekakvu poruku za laku noć. Šalje mi zagrljaje. I poljupce. (ali ne u usta).
Jedan moj prijatelj kaže da su to pederska posla. A meni se počne vrtjeti u glavi. Pa što mu to sve znači?!

I onda, u toj krizi, se silno razljutim na njega. Pa što to izvodi?! I onda odlučim da je sada zbilja dosta tog cirkusa, da sve to nema uopće smisla, jer ja ludujem a njemu je samo dosadno ili što li pa se jedino zbog toga čuje sa mnom. A ja želim ljubav. Eto, baš sam skromna.
I tada (blaženo ovo obilno korištenje slova "i") napravim definitvni potez.
Čuli smo se u ponedjeljak i već me bio prilično izludio. Jer neće doći za Uskrs... Naravno. Ne bi li mi trebalo biti jasnoooo da niiije zaljubljeeen????? Da. Ali tu vam dolazi do samoobmane.
Odlučila sam da je sada zbilja dosta i da se to naše glupiranje mora završiti bez obzira na količninu boli koju će mi prestanak neših razgovora donijeti.

U utorak mi se javio. Zatim me ostavio da čekam dok se otušira.
Ipak, bio je brzo gotov.
I onda nismo znali o čemu bismo pričali.
Rekla sam mu da smo previše pričali u ponedjeljak.
A on je rekao ovo: " XD "
Zatim sam čekala 5 minuta.
Nije rekao ništa.
Pa sam ja rekla "da, tako to obično ide. Laku noć."

I ja sam mislila da je to bio definitvan kraj, da je shvatio koliko me živcira, i da mi ga je dosta.
Ali....nije shvatio.

Napisao je "ooooo laku noć"
A ja sam to vidjela tek u srijedu.


I onda je došla srijeda.
I javio mi se.
I pričali smo dugo.
I bilo mi je drago, ja na žalost nisam takva faca da ga se otarasim. Jer sam zaljubljena, to morate shvatiti.
Znam da nije u redu to što održavam tu ludost od koje ću na kraju imati samo suze. Ali ne mogu...Znate li koliko smo se puta posvađali uvijek oko te slične stvari i ipak se "vratili" jedno drugomu? Milijun. I uvijek je završilo njegovim priznajem meni kako me ne želi izgubiti, i mojim priznanjem njemu kako ni ja njega ne želim izgubiti.
Pa možda je i to ok.Da se čuvamo. Nije li bahato odbaciti nekoga samo ako od te osobe ne možete dobiti ono što želite? (ne mislim tu na seks).

I tako. A ja se pitam; hoće li zbilja doći za 136 dana? Nisam sigurna. Možda nikada neće doći. Tko zna...

Bio je petak.
Sunčano jutro.
Izašla sam iz kuće pozdraviti susjede koje dolaze samo ljeti.
Stajala sam na cesti.
On je hodao mojom stranom. Svidio mi se.
Pozdravili smo se. Nasmijao se.
Moj pas je potrčao prema njemu i ponjušio ga.
Prošao je.
Gledala sam za njim.
Dolje je stao i gledao prema meni (nikada neću znati je li gledao mene ili mog psa). A ja sam se cerekala.

Bila sam vani,a on je prošao još otprilike 3-4 puta i pogledao me i pozdravljao me i smješio mi se.

Možda je pogrešno misliti da će nam se dobra djela vratiti.
Ili da dobri ljudi na kraju budu nagrađeni..
Možda nije tako.

Ne kažem da sam dobra, ali naravno sada će ispasti kao da kažem upravo to.
Eto, recimo ovako.
Cijelo sam jutro provela brinući se za bolesnu osobu. Nije to dobro djelo. To je nešto što se jednostavno potpuno prirodno razumije i tako treba shvatiti. Često se takvo što smatra dobrim djelom a ne potpuno prirodnom okolnošću upravo stoga što živimo u svijetu okrenutom naopako.
Imala sam zapravo hrpu drugog posla kojeg naravno nisam obavila, jer sam se kao što rekoh brinula za tu osobu. I to bi trebalo biti posve razumljivo i normalno i uopće si to nebih trebala pripisivati kao nekakvo dobro djelo. ALI, eto što sam vam je čovjek.
Ipak se nada da će mu se to što čini (ako je to što čini dobro) negdje vratiti.
Recimo, poslat će mi poruku,javit će mi se, jer sam ja bila tako dobra.
Ili recimo, doći će i voljet će me, jer sam ja bila dobra.
To vam kažem najiskrenije moguće.

Recimo da je ovo bila scena 1.


U autobusu nisam mogla prestati promatrati jednu djevojku i razmišljati o njoj.
Ta djevojka zapravo nije ružna, ali ima vrlo upečatljiv (recimo to tako) nos. Zapravo, ima ružan nos.
I tako sam ja pokušavala u mašti rekonstruirati cijeli njen život. (divna ideja, kao što možete zamisliti)
Naravno, u procesu rekonstrukcije tuđeg života kad-tad dođete do pitanja je li osoba udata/oženjena ili ima li curu/dečka. U ovom slučaju djevojka nije udana (premlada je i nema prsten) a ja sam pomislila kako zacijelo nema ni dečka jer....nos, znate. A ja sam sklona mišljenju da dečki ne vole ništa što nije jako lijepo. (Tako eto objašnjavam i zašto ne vole mene). U toku godina na žalost nisam naučila ptihvatiti sebe. Naučila sam samo mahnito tražiti sve moguće "greške" na sebi i u sebi kao da bi mi one mogle dati odgovor na pitanje "zašto me nitko ne voli?". I onda se zaprepastim kada vidim da zbilja nije sve u izgledu.
Ima dečka.
I to da samo znate kakvog...Vrlo zgodnog.
Imala je prtljagu, nazvala ga je. Pitao je treba li doći (to sam zaključila iz njenih odgovora). Rekla je da ne treba. A on je ipak došao i poljubio ju.


Ja sam istinski sretna osoba, da znate da jesam.
A u tom trenutku sam istinski htjela samo sjesti i plakati.


Inače, smatraju me "dobrom". Reći ću vam nešto.
Znam da djevojke poput mene nisu one u koje se na kraju zaljubi princ. Ja sam onu za koju princ odluči da mu je tek draga prijateljica, netko koga je lijepo imati uza sebe. Na koju se može osloniti kada zatreba.

Tko su one koje na kraju imaju divne dečke? Upravo one koje su "igračice". Mada to ne mora uvijek biti tako.
I sada vam mogu priznati da sam pomalo žalosna (a to je silno ružna stvar jer osoba koja ima toliko dobroga u životu ne bi si nikada smjela dopustiti tugu). I samo mi još treba to da se moja cimerica i njen dečko večeras prepuste strastima.

A Njemu...Njemu sam draga prijateljica.

Pa onda, živjele prijateljice!

Osjeća se proljeće.
I to me raduje.
I smijem se svako jutro na putu...

I ptice opet cvrkuću, a ja gledam gola stabla i srce mi se smije i poskakuje jer znam da ću za kojih mjesec dana gledati zelenilo... I... još samo 143 dana...



Stabla će opet biti puna lišća.

Ovo što slijedi su pitanja sa jednog bloga koji se zove "Booking Throuh Thursday".



O da.
Kada sam čitala Vlak u snijegu...
LJUBAN. XD

Ne znam točno zašto... Ma što ne? Bio je vrlo zgodan. (i na ilustraciji i u mojoj glavi) Dobar..imao je ono nešto...ili kako jedan moj prijatelj kaže "ima iskru". Eto, tako je i Ljuban imao iskru.
I da znate da sam doživjela pravi ljubavni krah kada sam stigla do posljednje stranice..

I da znate da sam plakala kao kišna godina kada sam pročitala da je pravi Ljuban poginuo...
I ta me tuga proganjla danima.

Ajme meni, pa ovo je zbilja postao patetični cirkus!